Rezultati 31 - 38 od 38

Dobro došli.

Postavljena je nova aplikacija Gastro blog gdje možete pisati o čemu god želite.

Postavke pregleda bloga uređujete unutar svojih korisničkih postavki, gdje određujete tko smije ili NE vidjeti ono što pišete.

Blog koristi najnoviju Ajax-ovu tehnologiju te je vrlo lako i jednostavno s njime raditi.

Želimo Vam sretno blogiranje :-}

 

Gastro Istra team.

 

Četvrtak, 18 Siječanj 2007 | 1839 puta pogledano | Ispis | PDF |  E-mail

 

Istarski pršut Na telefaks pazinskog ureda županijskog pročelnika za poljoprivredu Milana Antolovića u utorak je stigla dugoočekivana dobra vijest: dokument s potpisom ministra poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Petra Čobankovića, kojim se izdaje pravomoćno rješenje o registraciji oznake izvornosti za istarski pršut. Time je formalno i zakonski okončana prava epopeja koja je trajala još od 1998. godine, i u koju je utrošeno sveukupno 1,8 milijuna kuna!

 

Srijeda, 16 Veljača 2011 | 1353 puta pogledano | Ispis | PDF |  E-mail | Opširnije

 

Jednu me kasnozimsku, besnježnu predvečer, kad se činilo da je i samo vrijeme stalo, razveselio slučajan susret s davnom poznanicom. U toplini prostora jedne od umaških kavanica, obasjanoj tek prigušenim svjetlom zidne svjetiljke, učinila mi se nekako ljepšom nego li što mi je ostala u sjećanju. Oduvijek ju je naime krasila skromnost, te je tu vrlinu (ili manu?!) prenijela i na svoje držanje. Većinom pognute glave, stisnuta u hodu, nije privlačila poglede. Ali te večeri, nešto je baš isijavalo iz njene pojave. Tko zna…?

Priča mi o nekim sitnicama iz svoga života i tek usput spominje, kao nevažnost, da je spremajući nonin šufit pronašla prekrasan koštani češljić, valjda iz bakinih mladenačkih dana. Priča da ga je dala očistiti, ispolirati, uljepšati, a on joj uzvratio pažnju, zasjavši na njenoj kosi. Pritom je zabacila kosu, lijepu i tamnu kao i nekad i najednom mi se učinilo kao da su se svi pogledi prisutnih usmjerili ka njoj. Gledaj ti nje, moje drage M., tá kako je samo lijepa! Prije no što smo se rastale, pridodala je, da joj je majstor koji je uredio češalj rekao kako je to pravi koštani češalj i da su takve nekada radili od kostiju istarskih goveda, boškarina.

Tada je ustala i doista, nije da mi se učinilo, izlazeći, plijenila je poglede. Možda je češalj bio u pitanju, možda … tko zna?

Ostala sam sama još nekoliko trenutaka, usput razmišljajući o vezi čovjeka i životinje, posebno o tom našem boškarinu. Boškarin – Istra, jedno drugome sinonimi.  Neka mi se bubica uvukla u glavu (kako se to kaže) i pomislila sam da bi bilo baš dobro iskoristiti jednu od subota i zaći za bujske brežuljke, posjetiti nekog od starosjedilaca, zaviriti u staju, možda ga pronađem, možda ćemo malo i „popričati“, boškarin i ja.

A tko želi, taj i ostvari. Osvanuo je jedan od sunčanih, iako prohladnih dana, te sam se u muškom društvu (priča se da su boškarini ogromni, pa zlu ne trebalo, ako će mi baš zatrebati zaštita, dobro će doći muški zaštitnik) otputila prema Š.



           Zemlja, ta istinska zemaljska vrijednost, sva muka i sva radost ljudi koji su živjeli i žive od nje, isparava pod prvim sunčanim zrakama odajući nestvarnu ljepotu krajolika. Voćke uz cestu, procvjetale nježno ružičastim, spremno očekujući rađanje topline kako bi još jednom, u nizu svojih životnih ciklusa, podarile ljepotu cvijeta i finoću ploda. Zakašnjelo proljeće zablistalo svim nijansama pastelno ružičastog i plavog te mi se čini da sam zastala očarana pred kakvim djelom (meni najdražih) impresionista. Cesta nas vodi k zaleđu Umaga, gdje su se u nepreglednom smeđem; zemlje, drveća i prošlogodišnje trave, ugnijezdile istarske kamene kuće. U mjestu Šverki skrećemo prema jednoj od kuća, gdje imamo dogovoren susret s vlasnikom, gosp. G. I dok čekamo da nam netko od ukućana otvori vrata, kroz nježno zelenilo lišća nad vratima susjedne prostorije zamjećujem poseban detalj, izmodeliranu glavu nepoznate osobe. Iako teško zamjetljiva, čini prekrasan sklad prirode i djela ljudske ruke. Kasnije ćemo doznati da se ne zna podrijetlo rada; kako autora tako niti modela već se jedino zna da je ovdje – oduvijek. Pred kućnim vratima mačka ili mačak, crne dlake i impozantnog repa počinje jutarnji ritual sunčanja. U tom nam trenutku sin vlasnika priopćuje da nas tata čeka na polju, iza staja. I za malo, eto nas na livadi i dok nam se stopala lako utiskuju u meku zemlju, pogled se stapa s nepreglednim zelenilom maslinika i još dalje, s bijelim pahuljama cvijeta divlje šljive. Upoznajemo se i krećemo dalje. A potom, nekih stotinjak metara dalje, impozantnost dvaju, gotovo snježnobijelih grdosija ostavila me bez daha. Najednom sam se našla pred nečim tako velikim i snažnim da me prožeo ushit; doviđenja svim elementima današnjice: automobilima, motorima, prometnicama, semaforima, rotorima…. Ovo je povratak prirodi i njenom iskonu.



Podigla sam glavu, a pogled mi se utopio u tamnim zjenicama jednog od njih. Gle, pa oči su mu boje kupina! Rogovi ogromni i da!, vrisnula sam u sebi, imaju kuglice na vrhovima. Zakrilivši horizont svojom moćnom pojavom, doima me se poput kakvog poganskog Apisa iako njegova bjelina govori suprotno.  Oba su pravi, pravi… ljepotani.

Od vlasnika doznajemo da su obojica njegovih miljenika, „Istro“ i „Berlino“, osvajači jedne od medalja za ljepotu, „Berlino“ prve, a „Istro“ treće nagrade. Svaki od njih težine preko tone. Priča nam i to, da je upravo za danas dogovoreno snimanje ovih ljepotana od strane slovenske TV Koper - Capodistria. I dok mu obojica prilaze i prislanjanju moćnu glavu uz vrat, on ih miluje pun ljubavi i ponosa. Slika za pamćenje. Poznato je da čovjek i životinja žive skladno, od kad je postanka svijeta, družeći se i služeći jedno drugome, no kad je taj sklad vidljiv između čovjeka i ovakve impozantne sile, preostaje nam da zastanemo, u potpunosti impresionirani.

Iako osjećajući iskonski strah pred snagom životinje, prišla sam bliže, pa još bliže, sve dok mi neka unutarnja sila nije prišapnula da je razdaljina dostatna. A onda, u zjenici bližeg (i meni baš ljepšeg!) „Istra“ kao da zamijetih iskru, koja mi stvarna ili zamišljena omogući na trenutak poći tragom njegove prošlosti.

Kao i ovdje i ondje mi pogled obuhvati udaljene visove oko sela i bjelinu ceste koja vodi prema moru, a s druge strane prema Sloveniji i Italiji. I kao da čujem teški bat volovskih nogu i vidim tri para upregnutih snježnobijelih grdosija koje jedva upinju, svom snagom svojih moćnih mišića, u strahu da ne bi posrnuli te kako bi doteglili teški teret do luke. Na kolima blokovi teškoga kamenja iskapanog u njedrima istarske ljepotice, onog istog kamenja od kojeg su klesane najljepše građevine Venecije. Na kolima vlasnik dremucka, pućka lulu i pogledom miluje leđa svojih boškarina, uživajući u njihovoj snazi. Oni su mu sva radost i sva ljepota, njegovo blago. Slijep na ljepotu krajolika, gledajući ih, šapće im, onako pod bradu:

 

„Si pravi,

si lipi,

ja se pominjem s tobun

lipo koko z dicami.

Si lačan,

ću ti dati isti,

ćeš isti mali

ćeš isti, ala šu.

Si pravi,

si lipi…..“

 

I dok im tako tepa, pritom budno pazeći da u zavojima ceste, pod teškim teretom kola ne bi jurnula u stranu i teret se prevrnuo, razmišlja i o godinama koje su ga stigle, o bolovima koji mu more leđa i ramena, o tome kako će idući put povesti i svog sina, jedrog i bistrog mladića, kako bi ga počeo podučavati vozarenju, sretan da ima kome ostaviti posao. Ma, ima kome, da, ali nekako mu se još ne pušta posao, još malo, još samo nekoliko godina upijanja mirisa zemlje poslije kiše, oštrog mirisa trave i volujskog znoja, mirisa mora i ribe kad dođu do luke, još malo….

Iza leđa mi nešto zaštropoće, okrenem se s nelagodom i vidim dvije ženke, a kako nam je vlasnik rekao da u staji ima i teladi, nisam baš sigurna u njihovu miroljubivost. Žustrijim korakom i pomalo drhtavih koljena pođem za volovima koji su me u mojem snatrenju napustili baš kao i njihov vlasnik i moj pratitelj, te se dalje na livadi igrajući gurkaju rogovima. Dobro je da su im kuglice na vrhovima rogova, što za zaštitu, a što ljepote radi.




Usput razmišljam o vizionarskom potezu saborskog zastupnika, gosp. D.D. kojim je potencirao donošenje zakona o zaštiti boškarina kao i o inicijativi gospode A. i M. Štifanića iz Višnjana koji su osnivanjem Saveza uzgajivača istarskih goveda 1989. godine, pokrenuli smotre istarskih volova, sve u svrhu da se ovaj fenomen ne zatre. Danas se srećom uvriježila tradicija smotri koje se održavaju u vrijeme fešte Jakovlja u Kanfanaru, na kojima su i ovi „moji“ odnijeli medalje.

No, nije bilo oduvijek tako.

Uvriježeno je mišljenje da je ova pasmina goveda potekla iz nizinskih dijelova srednje Azije pa sve tamo do Basarabije i Podolije. Na ove su prostore dovedeni kao vučna snaga naročito u 5. st. sa Atlinim postrojbama i s urođenim karakteristikama opstaju stoljećima. Njihovi pripadnici, za koje se rabi više naziva: istarsko kraško govedo, bujsko govedo ili podolac, predstavljaju skupinu kasnozrelih i izrazito radnih životinja. Opisuju ih kao životinje: „Snažnog vrata, širokog trupa, duge i spuštene zdjelice, jakih prednjih nogu dok su stražnje često podvučene. Rep je nisko nasađen, oči crne, živahne i blagog izraza. Kravama je vime slabo razvijeno, a svo mlijeko posiše tele, koje se dugo vremena drži na sisi“. Slične se pasmine nalaze i na apeninskom poluotoku, u nizinskim dijelovima Romagne, Puglie, Polesine i Forli s kojima su ove istarske često križane. Na području Bujštine, prvi romanjolski primjerci vežu uz stado novigradskog grofa Riga, markiza Fabrisa i obitelj Gabrieli iz Savudrije. U stvaranju pak osebujnog tipa Bujskog goveda, posebno se ističe posjednik De Franceschi iz Segeta (Umag). Po osnivanju  provincijskog Poljoprivrednog savjeta za Istru 1886. godine i osnivanjem pripusnih stanica na Bujštini (otud i naziv: Bujsko govedo) na žalost, taj sporiji put prema poboljšanju ovog tipa goveda, napušten je, a sve zbog nestrpljive želje da se cijeli postupak ubrza. Križanjem Bujskog goveda sa spomenutim primjercima romanjolske pasmine dobilo se na ranijem sazrijevanju goveda kao i mliječnim karakteristikama krava ali se izgubilo na osebujnosti našega tipa: izuzetnoj  otpornosti, marljivosti, pitomosti. Sve do kraja 2. Svjetskog rata pasmina se održavala, organizirane su bile smotre (Vodnjan, Buje, Pazin, Motovun, Livade, Nedešćina..), a onda briga pomalo jenjava da bi negdje od polovine prošloga stoljeća gotovo nestali, gotovo posve izumrli. Ostalo ih je tek tridesetak. Svakako da za nastalo stanje dio krivnje snosi uvođenje mehanizacije za obradu zemlje, iseljavanje pučanstva iz političkih i socijalnih razloga, razvoj turizma i sl. Selo je pomalo odumiralo, imperativom prirodnih zakona odlazili su njegovi stanovnici, a s njima na žalost i njihovi marljivi, poslušni i vjerni prijatelji – podolci ili boškarini. I kad smo već kod naziva „boškarin“ slobodno se može reći da mu to ime daje potrebnu autohtonost iako ne označava ime pasmine već osobno ime koje mu je nadijevao vlasnik, baš kao i „Bakin“, „Bak“, „Istro“, „Sivo“, „Berlino“… no slučaj ili namjera pisca, slikara ili glazbenika koji su ovjekovječili ovo blago kroz pisanu riječ, sliku ili pjesmu, baš je boškarin postao sinonimom istarskog ili bujskog goveda, odnosno podolca.

Čini mi se, da se danas krenulo u pravom smjeru, učinivši sve potrebno da se pasmina ne zatre, te se naprotiv, ide u smjeru povećavanja stada, a pomalo će, kvalitetom izuzetno, podolčevo meso postati dijelom ugostiteljske ponude, dok će poneki od ljepotana urešenih cvjetnim vijencem i ogromnih rogova na čijim su vrhovima mjedene kuglice što siju toplim sjajem, opet postati slikarskim modelom, glavnim junakom kakve priče ili tek turističkom atrakcijom. Bilo kako bilo, još je tu, još uvijek plijeni svom svojom snagom i ljepotom. I sve dok se u stajama naguravaju telići drhtavih nogu i markiranih ušiju, ima nade.

Dok napuštamo boškarine i malo selo Šverke koje se još jedva nazire kroz ružičaste zastore latica bresaka pomislim i na moju poznanicu s početka priče. Nešto me naime u vezi te priče stalno kopkalo i tek se sada, uz smijeh prisjetim, da zapravo te večeri nije ni imala češljić u kosi. Je li joj ispao ili ga je zaboravila staviti, tek …. vrijedio je njene probuđene samosvijesti i ljepote. Baš kao i ove priče o boškarinu.

 

 

 

 

 

 




Subota, 12 Ožujak 2011 | 4011 puta pogledano | Ispis | PDF |  E-mail

Otvorena vrata 14. susreta Oleum Olivarum u Krasici kod Buja, jednog od najstarijih sajmova ulja u Hrvatskoj koji i danas nosi status najznačajnije smotre ekstra djevičanskog maslinovog ulja sjeverne Istre

Krasica, 12. ožujak 2011. -  Danas u 11 sati svečano su otvoreni  14. Susreti Oleum Olivarum u Krasici kod Buja. Brojne je uzvanike pozdravio Mate Mekiš, predsjednik Zajednice talijana Krasica ističući značaj manifestacije Oleum Olivarum u promociji uzgoja i prerade maslinovog ulja: “Manifestacija Oleum Olivarum je s godinama prerasla u pravi međunarodni sajam na kojem sudjeluju znanstveno istraživačke institucije, udruge maslinara te proizvođači maslinovog ulja iz Hrvatske, Italije i Slovenije. Tijekom proteklih godina broj uzorkovanih maslinovih ulja je u značajnom porastu. Od održavanja prve manifestacije (1998.), kada je uzorkovano svega 18 uzoraka, 2011. godine ovaj se broj popeo na 120 uzoraka.” 

Gradonačelnik Edi Andreašić pozdravio je goste manifestacije gradonačelnika Pirana Petera Bossmana, istarske gradonačelike Antea MIlosa, Valtera Flega i Vili Bassanesea te najavio projekt Centra za maslinarstvo u Krasici, kojemu je potporu dala i Istarska županija.
Milan Antolović, pročelnik istarske županije za poljoprivredu istaknuo je važan korak za istarsko maslinarstvo koji se dogodio prije desetak dana u Pazinu, gdje su se sve udruge maslinara, Klaster maslinara koji je ujedno i prvi takav u Hrvatskoj te vlasnici 24 istarskih uljara, usuglasile o projektu zaštite istarskog ekstra djevičanskog maslinovog ulja sa oznakom izvornosti. U narednih nekoliko dana potpisat će se sporazum koji će ovlastiti
Klaster maslinara da pokrene daljnje aktivnosti prema resornom Ministarstvu.
U ime županije uzvanicima se obratio Dino Kozlevac, predsjednik skupštine Istarske županije: „Manifestacija u Krasici prerasla je lokalne okvire i prerasla u međunarodnu smotru, a važna je ne samo za maslinovo ulje već i za sve druge istarske delicije po kojima je Istra poznata u cijelom svijetu“.
Nedjelja, 13 Ožujak 2011 | 2341 puta pogledano | Ispis | PDF |  E-mail | Opširnije
Dodjelom priznanja i nagrada najboljim maslinovim uljima, završili 14. susreti Oleum Olivarum 2011. u Krasici kod Buja

Krasica, 13. ožujak 2011. -  Drugi dan manifestacije Oleum Olivarum prošao je u stručnom ozračju. Na okruglom stolu u organizaciji Udruge Gradova ulja pod nazivom "Problematika trgovanja ekstra djevičanskim maslinovim uljem" raspravljalo se o trenutnoj situaciji u proizvodnji i potrošnji maslinovog ulja u svijetu, o poziciji koju Hrvatska i Istra zauzimaju u svijetu te o novim zakonima te kako će oni utjecati na budući plasman maslinovog ulja.

Uslijedila su stručna predavanja Marine Kocijančić i Nenada Hrelje s temom "Višestruka sukladnost, izravna plaćanja u poljoprivredi u 2011. i načela dobre poljoprivredne prakse", dok je Vlasta Radoičić održala predavanje na temu "Ekološko maslinarstvo, isplatljiv model proizvodnje"

Nekoliko tisuća posjetitelja uživalo je u degustiranju vrhunskih maslinovih ulja, kozjeg sira, prirodne čokolade, pršutu i vinskoj kapljici, a mogli su se upoznati i s kremama Oleatica na bazi maslinovog ulja iz Krasice. Gastro "cooking show" okupio je mnogo posjetitelja oko prelijepe Kaprine kuhinje u kojoj su pobjednici nagradne igre Glasa Istre kuhali sa Almom Čatlakom , poznatome gledateljima emisije Dobro jutro Hrvatska i Sergiom Ražmanom. Pobjednike nagradne igre Glasa Istre usmjeravala je Vesna Medvedec, autorica kuharice „Tradicionalna istarska jela – sezonska i blagdanska“.   

Manifestacija Oleum Olivarum iznimno je značajna za maslinare upravo iz stručnog aspekta što rezultira vrlo velikim brojem pristiglih uzoraka ulja. Ove godine je dostavljeno ukupno 120 uzoraka maslinovog ulja. Senzorskom ocjenjivanju podvrgavaju se samo uzorci koji predstavljaju količinu ulja od najmanje 400 litara te čiji je udio slobodnih masnih kiselina manji ili jednak 0,80%. Pristigla ulja prošla su fizikalno kemijsku analizu te stručnu ocjenu senzorskih svojstava u čijem je panelu sudjelovalo trideset stručnjaka. Panel čine članovi Udruge senzornih analitičara maslinovog ulja iz Buja te članovi Znanstveno- raziskovalnog središća Univerze na Promorskem iz Kopra, potvrđujući još jednom stručni značaj ove manifestacije.

S najviše osvojenih 90 bodova zlatnu medalju odnijeli su MIH d.o.o. za svoje ulje San Gurmano te OPG Zigante Giancarlo za Leccino. Zlatnu su medalju sa svega jedan bod manje, odnosno s osvojenih 89 bodova osvojili su: OPG Vošten Mario - Buža, Bruno Valenta - Ascolana, Agrolaguna d.d. - Ascolana, Poljoprivredni obrt Čeko - Bjelica, Marin Matešić, OPG Flego - Leccino te Familija Kmet. 

Nadalje, dobitnici zlatne medalje su i ulja s osvojenih 88 bodova čiji detaljan popis kao i svih ostalih nagrađenih ulja dostavljamo u prilogu.

Fotografije možete pogledati u galeriji.

Utorak, 15 Ožujak 2011 | 1408 puta pogledano | Ispis | PDF |  E-mail

 

Pogled na Pietrapelosu iz doline Bračane

Dugo odgađni uspon do gradine negdašnjeg kaštela ili kostela Pietrapelose, dobio je dodatni poticaj ljetos, prilikom prelistavanja jednog diplomskog rada s temom „Srednjovjekovni spomenici na području Bujštine“, koji me dodatno učvrstio u nakani razgleda starina srednjovjekovlja, kojih je Istra u svojim čipkanim njedrima, prepuna. Nakana je dodatno prerasla u određenu fiksaciju te sam jedva čekala da Z. završi sa poslom, da počnu jesenji dani, pogodni za pentranja na gradine.

Konačno je osvanuo blag i topao listopadski dan, iako sa neplaniranom izmaglicom koja nije nestajala cijeloga dana. Možda i bolje jer ljepota istarskog krajolika ovijenog tom specifičnom maglicom dobiva slikarski ton sfumata, onog tona nejasnosti i postepene osjenčanosti.

Putujući iz pravca Umaga ka Buzetu, neposredno iza Motovuna, kod rimskog smo akvadukta skrenuli ulijevo, cestom koja prolazi dolinom rječice Bračane, pritoke rijeke Mirne. S desne nam je strane kanal Bračane u kojem nema niti jedne kapi vode jer je ljeto bilo izuzetno suho. Pa ipak, toj su tvrdnji suprotnost svježe i zelene livade uz rijeku koje se steru sve do prvog niza drveća u čijim se tamnozelenim krošnjama počinje komešati jesen, nazirati se prvi rubini i jantari lišća. Iščekujem, svako toliko zirnem ulijevo, pogled mi poput lovca čeka nagovještaj zidina.

A onda na uzvisini, iznad krošnji drveća, tamni nazubljeni lik gradine. Eto je! Pietrapelosa! Obrisi su joj nejasni upravo zbog spomenutog sfumata ali i zbog sunca koje mi sužava vidno polje. Nekoliko minuta potom, u selu Opatija ukazuje nam se neka čudna i pomalo smiješna građevina modernog doba, patvorina srednjovjekovnog dvorca s krovom na čijim se ivicama dižu tornjići. Nečija kuća i restoran. A iznad tog „čuda“ raskrilila se mračna ljepota Pietrapelose koja svemu daje neku nadnaravnost, neku težinu. Dolje sve šareno, kao omot bombona kojeg su odbacila djeca u igri, a gore, sve dok mi seže pogled, tamne i mračne zidine upiru se spram plavetnila nebeskog svoda.

Uz restoran, počinjemo uspon cestom, nasipanom tucanikom. Nakon desetak minuta energičnog hoda propraćenog smijehom zbog zapuhanosti, jer očito da nam nedostaje kondicije, pridružuje nam se sasvim obično biće vidljivo u svim selima i seoskim dvorištima diljem svijeta. Veseli i pitomi pas žutosmeđe dlake. Poskakuje, zastajkuje, okreće se, skreće u šipražje ali nas uporno prati. Pa dobro, bit će nas više. Sad već dahćemo svo troje jer cesta je sve strmija iako je donekle ublažavaju serpentine. Noge u tenisicama kližu, pa dobacujem da ćemo uskoro na sve četiri kao i naš pratitelj. Dodatno me muči to što mi se čini da je Z. zaboravio je li to pravi put. U jednom sam vodiču pročitala da za vrijeme uspona cijelo vrijeme putnik-namjernik-znatiželjnik mora držati u svom pogledu gradinu, a ja je ne vidim više. Penjanje se nastavlja, pravac desno, pravac ulijevo i taman kad sam zastala da malo predahnem učinilo mi se da mi je pogled nešto zamijetio. Različito od okoliša. Još korak, još dva i eto je. Da, da. Peitrapelosa!



                    Gradina Pietrapelose


          Velika je, tamna, gotovo crna, gotički joj zidovi strše u zrak sa raspucalim kruništem te se čine poput prstiju nemani. Obilazimo je s lijeve i desne strane, ali može joj se prići samo s jedne. Naime desno je pravi pravcati ambis i tek je netko iz doline može slikati ili fotografirati dok je s lijeve strane obruč zelenog guštika. Stazicom s lijeve strane započinjemo obilazak. Klisko je od rose, pazimo da ne iskrenemo zglob. Tek u hodu uza sam zid, dižući pogled u vis, zamjećujem svu grandioznost kaštela pa se pitam tko ga je i kako gradio, kako se dovlačio kamen na ovu klisuru, slagao komad na komad i kako su se dovlačile teške škrinje.

S lijeve je strane donekle još uščuvana romanička crkvica sv. Magdalene, kroz čija pritvorena vrata provirujem. Prazna je ali nema plijesni. Kasnije ćemo se u podnožju kaštela zaustaviti kod dviju ploča; jedna s upozorenjem namjerniku da razgledavanje vrši na vlastitu odgovornost  (sic, trebali smo to ranije pročitati) a druga s osnovnim podatcima o kaštelu kao i pripomenom da se freske iz crkvice nalaze u Zavičajnom muzeju grada Buzeta.

 



Crkvica sv. Magdalene

Zavojita me stazica uz crkvicu dovodi do ulaza u kaštel. Zastajkujem. Gledam u vis. Malo je toga ostalo osim vanjskih zidova s dotrajalim kruništem i ostacima obrambenih zidina. Nad ulazom skele i žica, koje, ma kako se ne uklapale u prostor, izazivaju radost jer su dokaz da će se možda nešto poduzeti s restauriranjem. Prisjećam se pročitanog i ispričanog:

Ime Pietrapelosa u doslovnom prijevodu s talijanskog znači  Kosmati grad (pietra, f.- kamen ali i grad i  peloso u značenju - dlakav, kosmat). Kosmatost se odnosila na gusto raslinje u okolišu, a pietra na vapnenac od kojeg je kaštel građen i kojega ima u izobilju. Također se spominju i nazivi Petra Pillosa kao i Rauestein ovisno tko je trenutno imao u zakupu kaštel. Narod ga je međutim oduvijek spominjao kao Kaštel ili Kostel. Gradnja i postojanje samoga kaštela u uskoj su vezi s prometnim i gospodarskim značenjem kraja. Kako su rijeke Mirna ali i Bračana nekada bile plovne, položaj na klisuri bio je važan radi nadzora riječnog i kopnenog prometa ali i obrane feudalnih dobara.

Prvi pisani zapis datira iz daleke 1102. godine kada Henrik Bavarski daruje akvilejskom patrijarhu Ulrichu I. Pietrapelosu i otada pa sve do potpadanja pod Veneciju 1411. godine posjed je pod vlašću akvilejskih patrijarha. Izmjenjivali su se ovdje brojni upravitelji (markizi), brojne obitelji koje su svojim bračnim vezama bile povezane sa vlasnicima drugih posjeda (žena Henrika Pazinskog, Elizabeta, bila je kći Vikarda I. od Pietrapelose, a Vikard je II. bio staratelj mldb. Henriku II. Pazinskom). Bogata je povijest Pietrapelose, omeđena granicama života i smrti; ovdje se okajavalo izdaje, gubilo posjed zbog kartaških dugova, ljubilo i varalo, a svih tih stoljeća kmet je u podnožju kaštela mukotrpno radio i trpio za gospodare.

Ostaci kruništa

Sunce je uperilo svoje zrake kroz uske otvore, a šipkov plod prosuo svoje crvenilo, mušice i ostali stvorovi sitnih krila prevareni duljinom ljeta, zrelinom uzduha i teškim mirisom prezrelih jabuka, zalijeću mi se u kosu. Koljena postaju meka, hvata me neko bestežinsko stanje i ostavih svoju sadašnjost izvan zidina. Razgrnuh trošnu zavjesu prošlosti, zelenu od mahovine i narančastu od lišajeva i – uđoh u kaštel…

Ovdje sam samo promatrač i po potrebi, narator. Godina je 1267. Ljeto je svom vrelinom naleglo između zidina. U ulaznom dijelu kaštela vlada metež jer taman su ujahali vlasnik i pratnja. Visok i jak muškarac otire svoj krvavi mač jer su te zore on i brat mu, ubili na spavanju Bjakvina Momjanskog. Ništa ne nagovješćuje sumnju da će ubrzo i njihove glave pasti zbog osvete Bjakinove braće koja je poslužila teritorijalnim pretenzijama Saveza istarskih gradova. U uhu mi zašušti svileni skut Carsemanove ili Henrikove žene. Sjedi visoko gore ispod samog kruništa i pogledom prati pripreme vjenčanja dolje u selu. Znade dobro da će njenom mužu, po feudalnom običaju pripasti pravo prve bračne noći. Oh, koliko je samo njegove djece tamo dolje…?

Nešto mi vlažno takne ruku. Prenem se, a pogled mi padne na psa, našeg pratitelja. Kako je samo mirno, sigurno i nekako prelagano živjeti u odnosu na likove prohujalih vremena. Koliko ih se samo izmijenilo do posljednjega Nicole Gravisija de Pietrapelose kojemu je ovaj kaštel poklonjen sa svim impliciranim pravima. Možda se i ovdje trebao desiti neki seljački pobunjenik pa pribiti kojeg od muških članova Pietrapelose na stup sramote (berlin) kraj Saleža da je samo postojao u to vrijeme.

 

Stup sramote (berlin) kraj Saleža

Pa da plati za svako djevojačko oskvrnuće, za sva poniženja, bahaćenja i surova kažnjavanja podložnih. Pogled mi prati liniju uklesanih stepenica na krunište, oronulih, spaljenih, neupotrebljivih…ili ipak ne? No nemam se hrabrosti pentrati do vrha, ovdje gdje sam, sunce me miluje, a zelenilo i plavilo šuma i horizonta dostatno je za ispunjenje.

Pietrapelosa je gorjela nekoliko puta i konačno pretrpjela najveće oštećenje 20-tih godina 17. st. U crkvici se još neko vrijeme misilo, a onda je sve napušteno, trava i šipražje su prekrili kamene podove, a mahovina nagrizla zidove. Još samo ptice i zemne životinje pronalaze noćište među zidinama, dok su pauci isprepleli svoje mreže nalik na čipku.

Možda 500 godina postojanja ovog kaštela predstavlja kap vremena gledajući sa razine Svemira gdje uostalom ne postoji ni prostor ni vrijeme, ali ovdje, u ovom kutku planete, kaštelu se može pripisati dugovječnost.

Odlazeći ispod skuta Pietrapelose nadu mi pružaju baš skele….. Možda nagodinu, ako bude volje, sredstava i nadasve ljubavi spram ove kulturne baštine, sve bude drugačije, možda ću vidjeti nestrpljive noge turista kako hodaju obrambenim zidinama, a opet, ovako netaknuta u vječnom životu kamena, draža mi je.

Prilikom spuštanja, razaznajem mnoštvo gljiva za koje kasnije saznajem da su vrsta vrganja, tzv. kasni vrganji ili kostanjevke, gljive visoke kvalitete. U vrtu kraj restorana jabuka se savila pod težinom plodova, a Puto (tako je psu ime) mi nosi, nove ljubavi i povjerenja radi, trulu jabuku koju je pronašao na travi. Dižem ruku, ubirem zdravu i sočnu i zagrizem…………

 

Četvrtak, 31 Ožujak 2011 | 2408 puta pogledano | Ispis | PDF |  E-mail
Četvrtak, 31 Ožujak 2011 | 828 puta pogledano | Ispis | PDF |  E-mail

 

ZAPOČELE REZERVACIJE ZA AMERICAN EXPRESS TJEDAN RESTORANA HRVATSKA

Zagreb, 20. rujna 2011. – Započele su rezervacije za American Express Tjedan restorana Hrvatska koji će se održati u periodu od 26. rujna do 09. listopada 2011. godine. U akciji sudjeluje više od 100 renomiranih restorana koji zadovoljavaju stroge kriterije organizatora. U navedenom razdoblju restorani gostima nude posebno osmišljene jelovnike. Svaki jelovnik je slijed od tri jela (predjelo, glavno jelo i desert) po fiksnoj cijeni od 100 kn. Većina restorana u ponudu uključuje aperitiv ili čašu vina. Vrijednost ponuđenih jela u redovitoj je ponudi minimalno 40 % veća. 

Početak Tjedna restorana Hrvatska proslaviti ćemo uz Brunch koji će se održati 24.09. u 12 h u centru Zagreba, na Oleander terasi Hotela Regent Esplanade Zagreb. Pozvani su svi građani, no radi veličine prostora broj mjesta je ograničen. Prisutne ćemo poslužiti koktelima i sitnim zalogajima koje će pripremiti sudionici akcije – restorani i hotelski barovi.

Uz želju da se pridružimo svjetskom trendu ispijanja koktela prije večere, u akciju Tjedan restorana Hrvatska uključuju se hoteli visoke kategorije s hotelskim barovima. Pod sloganom „Na Cocktail u hotel“, za vrijeme trajanja akcije Tjedan restorana Hrvatska, hotelski će barovi svakoga dana od 18.00 do 19.40 h nuditi koktele po promotivnoj cijeni od 20 - 25 kn. U akciji sudjeluju Palace Hotel Zagreb, The Regent Esplanade Zagreb (Esplanade 1925 Lounge & Cocktail Bar), Sheraton Zagreb Hotel (Piano Bar) i ARCOTEL Allegra Zagreb (Joe's Bar).

I ovoga će puta u sklopu American Express Tjedna restorana Hrvatska posebna atrakcija biti „Pokretne juhe“, brandirani kamion s juhama za sve one koji neće stići na ručak u neki od restorana sudionika akcije u Zagrebu. Za njih će restorani svakog dana pripremiti nekoliko vrsta juha po cijeni od 10 kuna.

American Express Tjedan restorana Hrvatska inspiriran je sličnim akcijama koje se održavaju u svjetskim metropolama poput New Yorka i Londona, a cilj joj je približiti kulturu objedovanja u restoranima što većem broju građana, promovirati restoransku kulturu, potaknuti interakciju ugostitelja i posjetitelja te oživiti gastro scenu Hrvatske. Više o akciji možete saznati na web stranici www.tjedanrestorana.com ili na Facebook stranici www.facebook.com/Tjedan.restorana.

Kontakt za medije:

Željka Marjanović

direktorica

 

mob: 091 2212 711

tel: 01 370 2336

e mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 

Srijeda, 21 Rujan 2011 | 1190 puta pogledano | Ispis | PDF |  E-mail


Stranica 4 od 4

Trenutno aktivnih Gostiju: 266 
| PREDLOŽAK STRANICE: | Stil 1 | Stil 2 | Stil 3 | Stil 4 | Stil 5 | Stil 6 |